"20.I solo. Pa sto onda??"
Nakon nekoliko tjedana manjka vlastite inspiracije, jedan slučajan susret dovodi me ponovno pred laptop i tipkovnicu. Kava fino mirise, hladan zrak dolazi kroz prozor, već lagano osjećam zimu na svojoj kozi i zagrebačkim ulicama… Vrijeme se mijenja, a vrijeme i izmiče. Tako mi je bar to danas rekao jedan posjetitelj City Centra dok sam zabušavala na poslu.
I tako, tipkam ja po mobitelu koji mi je tamo jedini izvor zabave i zaustavlja se Gospodin. Oslovljava me sa 'teta' i baca svoj originalni ulet: „Dragi ne odgovara, ha?“ Iako sam u tom trenu htjela baciti svih 15ak skijaških kataloga na njega, ostajem suzdržana, nasmiješena i simpatično mu odgovaram: „Nema dragog.“ Na to me Gospodin upita „Zasto“?? Mali vražićak u meni je već upalio crvene lampice na svojim vilama, ali ja i dalje glumim finoću pa mu odgovaram: „Ne treba mi.“ Točka. Mislite da nije nastavio? Da, baš. Već je krenuo prema izlazu, ali čujem taj monolog: „A joj, pa ne valja ti to tako, bit ce ti zao, kasno ce bit vrlo brzo..“ Mislim da sam čak čula i komentar tipa „godine su to“. Okej, diši Andrea. Nemoj urlat, nemoj vikat, nije te naživcirao. Vraga. Cijeli dan razmišljam o tome. Ma koga ja lažem? Normalno da mi treba netko. Pa svakom treba, ljudi smo. Ali dio o vremenu, o tome kako ce uskoro biti kasno odzvanja u mojoj glavi cijeli dan, kao kad mi u uho udje neka jako iritantna pjesma i ne ide iz glave van. Nikad do sad nisam razmisljala o tome da godine u kojima jesam, a mislim da nisu toliko strasne, nisu najpozeljnije godine za soliranje. Ma nema veze, hodam do tramvaja, ulazim u isti. Obozavam kad je tramvaj prazan i kad mogu glasno slusat glazbu bez da me netko gleda kao da nisam normalna. Par stanica poslije, tramvaj pun. Pun parova. Super, samo su mi oni trebali. Cim zavrsim faks i budem u mogucnosti donijet neku novu zakonsku odredbu, prva ce biti ona o zabrani izmijenjivanja njeznosti na javnim mjestima. Sad svima koji ovo citaju dajem pravo da mi se smiju ako u tom trenutku budem zauzeta pa od odredbe ispadne – nista. I tako, svira meni „No one“ u usima (bas sam nasla prikladnu pjesmu za solerice; ;) ) , ulazim u stan i citam svoje najdraze zenske casopise. Na samom pocetku tekst naziva „Divno je biti solo“, pred kraj jos zanimljiviji: „ Ljubavno zabrijavanje“. Dobro, danas se ocito cijeli svijet obrusio na mene. A do jucer mi je bilo jako dobro i uopce me nije zabrinjavala cinjenica da imam 20 i da sam sama. Nasla sam gomilu drugih stvari koje me vesele. Npr., psiho terapije moje najbolje frendice i iscrpna analiza njenog ljubavnog avanturizma. Ludi zenski odlazak u Prag za Novu godinu kao glavnu motivaciju za izdrzavanje ne bas najsnajnije 2008. Danas – sve drukcije.
Danas moj plan mog soliranja do kraja 2008. ne izgleda tako bajno. Do jucer sam se ismijavala svim svojim emocionalnim invalidima, hendikepima i ostalim pacijentima koji su u meni ubili zelju za odlascima u kino, poklonima za godisnjice, drzanjima za ruke, zajednickih budjenja, veselih pjesama… Danas mi je sve to pocelo faliti, mozda zato sto je hladno,zato sto je miris snijega ljepsi u dvoje, zato sto poljupci na -10 zapravo uopce nisu hladni, zato sto tuzne pjesme uopce nisu tuzne, zato sto svadjanje zbog necijih losih navika uopce nije problem…. I tako sam odlucila da je najbolje da provedem ovaj dan ne radeci nista (k vragu, opet trpi knjiga!!) Kracenje vremena na fejsu je naravno, doslo kao neizostavna opcija, makar sam vise od pola vremena provela u smijehu od losih uleta, od friend requestova zivopisnih Turcina i od svakakvih statusa….
Onda je zazvonio telefon, jedanput, dvaput.. Mama, frendica, prijatelj.. Sat vremena kvalitetnog smijeha je zaista dobro utrosenih sat vremena. Oni me svi savrseno razumiju i cine sretnom. Njima nimalo ne smeta sto sam prezahtjevna, komplicirana i sto ocekujem puno. Ili previse. Bar od muskog roda. A mozda je takav rod koji ja cekam na nekom drugom planetu. Ja ga nisam upoznala. Do tad mislim da stvarno nije lose imati 20 godina i uzivati na Zemlji. Sto god o tome mislio moj posjetitelj iz City Centra.
Da zakljucim, moja intelektualna snobovska malenkost ne odustaje od svog utopistickog stava o ljubavi, makar me jos bezbroj puta razocarao neki Emocionalno Hendikepiran Stvor Muskog Roda, jer i dalje cvrsto vjerujem da je negdje u zvijezdama zapisan i moj fatalni susret s Pravim. Iako bih jako voljela sto prije otkriti gdje to tocno pise, nije ni ovo lose. Kaze Aristofan da je ljubav potraga za savrsenom cjelinom. Jelena Veljaca ga je ispravila i rekla da je potraga za savrsenom ljubavi ono sto nas cini cjelinom. Da, slazem se, ali izgleda da ja „nemam vremena da trazim“, kako je onaj simpaticni gospodin rekao. Stoga, ostavljam sve moje EI (emocionalne invalide) u prasnjavoj kutiji ispod kreveta i proglasavam casting za covjeka svog zivota otvorenim…
Sto god onaj gospodin tvrdio, ako me pitate kako sam, bez laznog osmijeha, sarkazma, i potpuno iskreno odgovaram: Super. I'm a superwoman!!!!
![Nancy [Weeds]](images/ranks/LED/b_rank1.gif "Nancy [Weeds]")
![Queen B" [GG]](images/ranks/LED/r_rank3.gif "Queen B\" [GG]")
![Vampire [TW]](images/ranks/Orange/rank9.gif "Vampire [TW]")
